POZDRAV S MOG PROZORA

Vjerovali ili ne, grupi od preko 80,000 ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, u protekloj  godini je pošlo za rukom da proputuju planetu, a da se pri tom ne pomaknu sa kauča!

Udružili su se u Fejsbuk grupu gdje su postavljali fotografije uslikane sa svojih prozora, balkona i preko

komšijskih ograda, iz preko 140 zemalja širom svijeta. Maštoviti i dobro raspoloženi, sa puno slobodnog vremena usljed pandemijskih ograničenja, razmjenjivali su pozdrave sa egzotičnih lokacija, snijegom ukrašenih fjordova i gradova progutanih pješčanim olujama, te je nekom u Grupi palo na pamet da štampanjem knjige krunišu ideju koja ih je okupila.

Za čas su prikupili novac, i pod dirigentskom palicom Slavke Antić, osnivača grupe, nastala je kompozicija odabranih fotografija i tekstova. U Subotici se rodila knjiga Pozdrav s mog prozora, teška 900 grama i duga 24 centimetra!

Na obilježivaču stranica koji se dobije uz knjigu piše – Ja sam

tvoj avion, voz i cesta, vodim te daleko na čarobna mesta. I zaista, u knjizi je turistički aranžman na 300 stranica, od Balkana do najsjevernije tačke ispod šrafa na globusu gdje živi Milena. Mnoge od fotografija, amaterski uslikanih telefonom, dostojne su da budu naslovna stranica Nacionalne Geografije, ili jedan od deset Kodakovih momenata. Prizori nakrivljene drvene ograde i kokoške sa pilićima, nose se rame uz rame sa tropskim okeanima i polarnom svjetlošću, i podjednako oduzimaju dah.

Ima lijepih fotografija i u drugim knjigama, ali uz ove su servirane poslastice u vidu priča koje su napisali manje ili više književno obdareni autori, oni koji su uslikali poglede. Naprosto vas zavedu sudbine odnešene u daljinu poslovnim prilikama, ratom, ljubavlju (koja možda i nije bila prava), ili pukom slučajnošću. Kao na poligrafu, ljudi pričaju svoje istine, uspomene, iskušenja, sumiraju greške i uspjehe, a djevojka iz Srbije otkriva da je u Italiji promijenila ime u Monika Beluči. Imajte na umu da je smijeh zdravlje kad saznate novo ime njenog brata! U pričama je sačuvan autentičan glas autora i način izražavanja, što ih čini najoriginalnijim elementom knjige.Svašta se nauči kroz crtice iz tuđih života, pa i to da su Korejci lijepo vaspitani, da se Grci pozdravljaju sa dobro jutro do tri popodne, a Afrikanci vide Mjesec naopačke.

Knjiga se ne smiječitati na prazan stomak, jer iz nje mirišu pečene paprike iz Makedonije, burek iz Kambodže, baklava iz Dubaija i pohovano meso iz Nju Orleansa. Autori priča stavljaju na vagu drevno pitanje – jesu li sretniji oni što žive u inostranstvu ili u domovini?

Prilagodljiviji iseljenici vole iskustvo različitih kultura i ponosni su na svoju djecu koja vještije barataju štapićima nego viljuškom. Probali su letjeti motornim zmajem i zaronili međuajkule hraneći ih iz svoje ruke. Oni manje fleksibilni, pružaju otpor nepoznatom, kukaju kako su stranci hladni i ne znaju da se druže, pa maštaju o skorom povratku. U zemlji matici je ista podijeljenost, jedni pomirljivo uživaju u onom što imaju, dok drugi planiraju kako da zbrišu preko grane. Koliko ljudi, toliko mišljenja, izgubi se logika, i sve se na kraju svede na stvar srca.

Pozdrav s mog prozora je knjiga koja se mota po dnevnom boravku, prelistava uz kafu i posuđuje prijateljima. Može da posluži za smirenje, maštanje, duhovnu levitaciju, planiranjegodišnjeg, ili kao dodatni čas iz geografije. Ona je podsjetnik da je privilegija roditi se, plakati, voljeti, biti inspirisan, uživati u bojama univerzuma koje su u nama i oko nas.

A što se tiče nostalgije, čudna je to boljka. Nekima nedostaje snijeg, drugi bi mijenjali kokose za šljive i orahe. Čitajući ovu knjigu, shvatila sam da nam ponekad u tuđini, od svih dragih tetki I ujaka, najviše nedostaje – tegla dobrog ajvara!

Aleksandra Veljović Ćeklić