Zahvaljujući glumcu Ričardu Bartonu, koji je davne 1964. na snimanje filma „Noć iguane“ poveo svoju ljubavnicu, cijeli je svijet saznao za meksičko selo Puerto Vallarta. Švalerka manje-više, niko ih ne bi primijetio, ali ovog puta u pitanju je bila zavodnica ljubičastih očiju, takođe udata, Elizabet Tejlor. Glamurozni skandal i lokacija sa tropskom klimom na istoj latitudi kao Havaji, odredili su turističku budućnost mjesta, a usput, i moju.

Prije devet godina, par dana nakon useljenja, u stan mi je ušao, a da ne pozvoni (ulazna vrata se drže otvorenim, osim onih sa mrežicom), krupan i brkat Meksikanac, lica skrivenog ispod šešira i sunčanih naočala. Crna Saša!, pomislila sam, tražeći pogledom predmet koji bi mi poslužio kao oružje. Moj muž je otišao u prodavnicu da kupi farbu za kupatilo, ko zna šta se može u međuvremenu desiti. Padoše mi na pamet rođaci i prijatelji koji su prijekorno mahali glavom na ideju o kupovini stana u Meksiku. Kriminal, droga, korupcija, priča o bračnom paru što su ih narko-dileri žive svezali za sidro i bacili u okean…

Brkati bandit zakorači prema meni, a ja bogami, unatraške.

On opet naprijed, ja unazad, plešemo bez muzike.

Kad je konačno shvatio da sam spremna da se bacim sa balkona, sa šestoga sprata, skinuo je šešir i rekao – Dobar dan. Na savršenom srpskom!

Tako sam upoznala prvog komšiju, Migela Martineza, mašinskog inžinjera u penziji, koji je nekada radio u Beogradu. Mnogo je volio Jugoslaviju, u kojoj je postao vrstan poznavalac naše istorije, kulture i običaja. Jedino oko čega se nismo složili, bila je njegova velika simpatija prema Titu, ali na pomen Lepe Brene nije bilo nesuglasica.

Sunčanje, dremuckanje ispod palme, ljuljuškanje na morskim talasima… život je ličio na bajku. Jedini problem je bio kako se riješiti pijeska iz kupaćih gaća… sve dok se nije pokvarila veš mašina.

U Kanadi majstor dolazi tačno u zakazano vrijeme. Odbija kafu, popravi kvar i očisti iza sebe sve što je zaprljao. Ostavlja svoju poslovnu karticu, račun i garanciju. Meksički majstor kaže da će doći mañana, što je sutra, ali može da bude i prekosutra… ili krajem nedjelje. Čekam ga odbrojavajući dane kao usamljena djeva iz starogradske pjesme. Za razliku od onog iz Kanade, ovaj ne odbija ni pivo, ni kaficu. Nije siguran ima li dio koji se pokvario. Nema. Improvizuje neki patrljak i instalira ga. Naplaćuje odoka, ne ostavlja račun, ni garanciju, samo oštećenje u zidu gdje je opalio kutijom sa alatom. Аlejandra, Bienvenida a Mexico!

Saobraćaj me podsjeća na „Igre bez granica“.

Na raskrsnicama bez semafora, pješaci koriste oprobanu taktiku – najhrabriji istrči na ulicu i na prepad zaustavi vozila. Vozači gunđaju iza šoferšajbni dok hrabrog Mojsija prati nepregledna pješačka kolona. Tako se i vozi, uvaljuje se ko kome stigne, dok se stojećki pije i puši na otvorenim kamionetima. Do vozača sjedi deda, deda na krilu drži babu, baba na svakom koljenu unuče, a djeca u naručju po dvije čivave. Kakvi pojasevi i sigurnosna sjedala – ako vozilo naglo zakoči, neće se ni ceger sa avokadom prosuti jer je fiksiran između kantica sa benzinom, stare pumpe, gajbe pune praznih flaša i crijevom od 25 metara sa 25 rupa. I pored svega, ima mjesta za komšiju Hesusa ako mahne da ga povezu.

Pijace su raj za oči.

Pored ribe, morskih plodova, voća i povrća, prolamaju se sirevi, milerami i namazi poput raznih vrsta kajmaka. Kad sam vidjela da Meksikanci prave čvarke i koriste svinjsku mast za kuhanje, postalo mi je jasno zašto se komšija Migel osjećao u Srbiji kao kod kuće.

Uprkos obilju zdrave hrane, meksički su prstići najčešće uronjeni u masne kesice čipsa. U zemlji gdje su marihuana i kokain dostupni na svakom ćošku, cijela se nacija navukla na – šećer. Vlada je prije nekoliko godina proglasila zdravstvenu uzbunu, izazvanu visokom stopom teške gojaznosti. Predviđaju da će do 2030. oko 40% stanovništva (trenutno ih je 130,2 miliona) biti sa tjelesnim indeksom težine preko 30, što znači porast dijabetesa, karcinoma i kardiovaskularnih bolesti, ali i žestok udar na ekonomsku budućnost.

Planina Sijera Madre u čijem je podnožju moja zgrada, dio je planinskog lanca koji se proteže sve do moje kuće u Kalgariju, Stjenovitih Planina. Turisti vole da planinare po džungli na lokacijama gdje je Švarceneger snimio film „Predator“ i jašu konje do vodopada gdje se mogu osvježiti. Među gustim tropskim rastinjem vrebaju pauci, zmije i jaguari, ali najstrašniji od svih su – komarci! Kad bi ih meksički naučnici uspjeli genetički modifikovati, da namjesto krvi isisavaju salo, riješili bi problem gojazne budućnosti.

Narkosi, korupcija, ubistva, svašta se nađe u novinama, ali najveći kriminal koji sam vidjela svojim očima su prazne flaše koka-kole usputno bačene po ulicama i autobuskim stanicama. Noćni klubovi sa veoma skupim enterijerima (u kojime je više zaposlenih nego gostiju) i mnogi drugi poslovi, otvoreni su da bi se „prao novac“ i zbog toga je u najvećem interesu mafijaša da ovaj turistički grad drže sigurnim.

Za Meksikance ne možete reći da su „hladni stranci“.

Vole da se vesele, obilno jedu, piju, plešu i pjevaju. Sočno psuju, repertoar im je sličan našem (prvo majka, pa ostali). Prijatelji se brzo stiču, što podrazumijeva pozive na rođendane i krštenja, a i nenajavljeni ste uvijek dobrodošli. Većina zaposlenih u mojoj zgradi žive u okolnim selima, u kućama sa zemljanim podovima, gdje im dobro dođe sve što meni više ne treba. Prije pijetlova sjedaju na autobuse da bi stigli u grad na posao i zaradili dnevnicu manju od minimalne satnice u Kanadi. Najviše poštuju familiju, religiju i tradicionalnu podjelu uloga prema polovima, ali su paralelno s tim, velikodušno udomili jednu od najvećih gej komuna u Meksiku. Cijeli grad je prilagođen duginim bojama: klubovi, hoteli, saloni za uljepšavanje i masažu, butici, kabarei, i niko na ulicama ne okreće glavu za istopolnim parovima. Romantična zona je podjednako romantična za sve koji se vole.

Pored gringosa iz Amerike i Kanade, na plažama je mnogo domaćih turista. Nekima od njih se ovdje desi prvi susret sa okeanom, kao porodici iz seoceta pored Gvadalahare. Alfredo je na plažu doveo suprugu, staru majku i troje djece. Pošto niko od njih ne zna da pliva, sjeli su na pijesak gledajući s ponosom u njega, mušku glavu familije, koji je u sandalama i čarapama, šorcu i potkošulji, stavio masku na glavu i ušao u plićak da im demonstrira kako se roni. Oni su zadivljeno aplaudirali, a da vas ne lažem, i ja sam. U svijetu koji je postao prazna ambalaža, neprocijenljiv je dijelić njihove iskrene radosti i ushićenja koji sam ukrala.

Često se, šetajući gradom, zaustavim ispred restorana sa živom muzikom, u kojima stranci iznova naručuju jednu te istu, jedinu im poznatu, meksičku pjesmu. Toj latinskoj himni, napisanoj prije više od osamdeset godina, potkrao se refren koji nikom ne da mira – Besame Mucho.

Dragi ljudi – Ljubite se puno, život je jednostavna stvar.

Tekst i fotografije

Aleksandra Veljović Ćeklić

Spread the love