Njena šesta knjiga je pred čitaocima i zove se “Čudnvato nasledstvo”. Spisateljica Aleksandra Veljović Ćeklić, se rodila, odrastala i živela u Sarajevu. Sada se bavi arihtekturom I literaturom. a knjige koje piše, objavljuje izdavačka kuća Rende. Živi I radi na relaciji Kanda-Meksiko. Čitaocima Naj magazina je ovo jedinstvena prilika, da je kroz ovaj intervju, bliže I bolje upoznaju.
Za sve one koji Te ne poznaju, kako bi se predstavila našim čitaocima?
Pala mi je na pamet detektivska igra iz Kviskoteke, – Osoba A, predstavite se! A kao Aleksandra. Ne znam zašto su mi roditelji dali ovo ime, oduvijek me zovu Saša, sine. Arhitekta sam i pisac, ali još uvijek maštam da sam arheolog, patolog, glumica, pjevačica, crtač stripova, režiser, novinar, astronaut, predsjednik države ili makar gradonačelnica. A iskreno, voljela bih i da sam neka kraljica. Ja sam ona nepoznata sa kojom na aerodromu ili autobuskoj, među gomilom drugih, započinjete razgovor. Čini vam se da se oduvijek poznajemo i kažete mi da sam ista vaša sestra od tetke prije nego mi, krajnje spontano, povjerite svoju najdublju tajnu. E tu sam vas čekala! Ide li sad ono pitanje odakle mi inspiracija?
Do sada, imaš šest objavljenih knjiga. Da li se baviš samo pisanjem ili je to dodatna aktivnost, hobi, ljubav…zapravo šta je za Tebe pisanje?
Odavno sam počela da varam arhitekturu, moje primarno zanimanje, sa pisanjem, ali profesionalna karijera i podizanje troje djece nisu dozvoljavali ozbiljne književne projekte. Konačno sam 2009. izdala prvu knjigu, i kao kad naučite da hodate, znala sam da nikada više neću stati. Godine su mnoge prošle, djeca sada imaju svoje karijere, a mama uživa luksuz da piše koliko god želi. Pisanje je za mene kao i disanje, način preživljavanja, instinkt, mentalna rekreacija, bijeg od prljavštine i niskih temperatura. Šapat neke sile iz druge dimenzije. I s obzirom da nije izvor prihoda, a uzima puno vremena, mora biti da je ljubav.
Sarajka, koja danas živi i radi…gde?
U Kalgariju, prerijskom gradu u Kanadi, i Puerto Valjarti, turističkom gradu u Meksiku. Desi se da sjednem u avion na plus 32, a izađem iz njega na minus 32. Tada se nađem u šoku nekoliko dana, kao da sam poluživa u kriogenskoj kapsuli.
Da li si Jugonostalgična i koliko ti nedostaje Tvoje Sarajevo. Kako ga ti u mislima čuvaš?
Jesam u smislu uspomene na jedno fenomenalno doba u kojem sam rasla, školovala se, bila predsjednik Pionira Jugoslavije, igrala folklor, skakala k’o buva po žurkama, pratila olimpijsku zastavu na otvaranju Olimpijade, i slobodno spavala u parku u Pločama čekajući voz za Sarajevo. Bila je to privilegija koja se danas graniči sa naučnom fantastikom. A poslije mi se desila još jedna – u Kalgari je preselila cijela moja porodica, mnogi prijatelji iz srednje škole i sa fakulteta, čak i iz ulice u kojoj sam rasla. Kao da smo teleportovani iz jednog u drugi olimpijski grad… sve je moje uz mene.
Svi pisci, su mi do sada rekli da je pisanje jedna vrsta katarze. Da li je i za tebe i koliko ima autobiografskog čega kroz pisanje želiš da se oslobodiš, zaboraviš…
U mom slučaju nije namjerna. Ne pišem iz razloga da bih istraživala lične emocije i pročišćavala se, ali se desi da podsvjesno projeciram sitne sjenke. Kada su krupnije u pitanju, odvrnem muziku, zgrabim za dršku usisivača, ispričam se sa sobom, opsujem, eto mi katarze. Ne postoji ništa što me drži zarobljenom i što bih htjela da zaboravim, samouvjeren sam robovlasnik svojih strahova.
Nedavno ti je izašla knjiga, za izdavačku kuću „Rende“…zapravo, ovo je druga knjiga za ovu izdavačku kuću?
Prvo smo radili „Karamelu“, koja je pisana u sarajevskom nedrealističkom fazonu. Slađana Novaković, urednica IK Rende, me je kontaktirala nakon desetak pročitanih strana i ponudila saradnju. Karamela je podjednako smiješna i tragična priča.
„Čudnovato nasledstvo“, roman koji je nedavno izašao, je u potpunosti drugačiji. Neko ga je nazvao „čudnovatom knjigom“ jer se radi o koktelu žanrova. Radnja ukršta različite teme kroz dva vijeka, od Beča do Beograda, i preko Atlantika. U potrazi za istinom je galerija neobičnih likova, uključujući erotsku umjetnicu sa naslovne strane i par nemirnih duhova. Dizajner korica, Miroslav Bojković, me je oduševio detaljima na obje knjige, od video kasete i heklanog miljea na Karameli, do loga/ pečata kojeg je napravio za izmišljeni fotografski studio Magis.
Nekada si imala drugu izdavačku kuću, za koje si izdalavala knjige?
Imala sam ludu sreću da prvi rukopis „Sarajevo u zemlju čuda“ odmah bude primjećen od strane IK Draganić. Zvuči divno zar ne, jer istina je da su male, malecke, nuli ravne šanse da će iko otvoriti, među hiljadama mejlova, neku Sašu iz Kalgarija. Ali na mom mejlu je stajao dobar Mamac – pisalo je da je u prilogu prikaz Davida Albaharija. Zamislite da sam u dijaspori, na kraju svijeta, imala sreću da se družim sa piscem takvog kalibra! Draganić je izdao i „Vašar u Malom Parizu“, čija se radnja ne dešava na francuskom vašaru, već onom u Šapcu. Sa Partenonom sam radila „Lutkice, mačkice, kučke i pevačice“, a sa Svetom knjige „Purgatorium“. Prošle godine sam učestvovala u izdavačkom projektu Fejsbuk grupe „Pozdrav s mog prozora“, koji je izrodio najoriginalniju knjigu o životu imigranata sa prostora bivše YU.
Kroz Tvoje knjige provlači se baš velika duhovitost. Da li si i privatno duhovita, ili „samo kad dobiješ inspiraciju“
Uvijek sam inspirisana, čak i kada nije prilika, pa se zbog toga nađem u neprilici. Humor koristim za napad, i odbranu. U poslu mi je često koristio da razbijem zategnutu atmosferu sastanaka sa opštinskim planerima koji se striktno drže propisa i ponosni su na svoja zakeranja u procesu izdavanja dozvola. Ali trc, mrc, uz malo zezanja, sa zamagljenim vidom od suza zbog smijanja, na kraju su bili voljni da potpišu da cijela zgrada stoji naopačke.
Uvek moram da pitam pisce. Odakle crpe svoju inspiraciju, iz srećnih, nesrećnih dana i raspoloženja, uglavnom mi kažu. A ti?
Kad sam depresivna, anksiozna, povrijeđena – ne pišem ni slova. Tada, uz nešto za grickanje, čitam šta su pametniji od mene napisali. Moja inspiracija, uprkos obilju ličnih drama i emocija, prvenstveno potiče iz neograničene mašte. Iskustva stečena na poslu, poznanstva, putovanja, lucidni snovi, i ko zna šta još što mi se zavuklo u podsvijest, doprinose da fabrika ideja u mojoj glavi radi non-stop. Prije pet godina sam na Fiđiju upoznala mladog sveštenika, misionara iz Poljske, čiji su roditelji, univerzitetski profesori, bili duboko posramljeni njegovim izborom zanimanja. Nikada to nisam zaboravila, i taj dečko mi je poslužio kao model za jednog od junaka novog romana.
I kad se nadješ pred praznim papirom (ekranom) imaš li ideju već pa je razradjuješ ili kreneš, pa dokle stigneš?
Pišem kao da prevozim povjerljiv tovar nepoznatim putem. Ruke na volan, tj. tastaturu, pustim tihu muziku i krenem. Nemam pojma rade li žmigavci, jesu li autostoperi ljudi ili duhovi, koga ću da zgazim i koliko je daleko mjesto istovara. Svaka je priča nova avantura i izazov da nadmaši prethodnu.
Prija li ti to da budeš autor nekog svog imaginarnog sveta koji posle prezentuješ i nama kao čitaocima?
Itekako! I naročito me fascinira kako svaki čitalac, unutar mog imaginarnog svijeta, kreira svoj lični.
Malo su ti neobične teme. Da li bi se složila sa mnom?
Da, i hvala, smatram ovo zapažanje komplimentom. Jednom prilikom, moj sin koji je ljekar, je prokomentarisao sa „Eh mama, šta ti svašta izmišljaš!“ priču u kojoj je doktor, nakon što je greškom instrumentom spržen bebin penis, nagovorio roditelje da ga odgajaju kao djevojčicu. Neobično, ali istinito. Dogodilo se baš u Kanadi.
Rekla si da je Karamela, autobiografska knjiga? Zašto? Meni je tematika te knjige vrlo interesantna, da li bi i našim čitaocima rekla o čemu se radi u njoj?
Radnja se dešava pred rat, devedesetih u Sarajevu, i prati grupu prijatelja, studenata, koji pokušavaju da se na brz način obogate prodajom čaja za mršavljenje. Kobajagi kineskog. Moji roditelji i danas prijekorno mašu glavom što sam im tada prodala sve zalihe travki koje su godinama brali oko vikendice na Jahorini. Na uputstvu koje sam slala sa čajem pisalo je da se ništa ne smije jesti nakon šest sati uveče, baš kao što danas praktikujemo isprekidani post. Ljudi su zvali da mi se zahvale, da naruče drugu, treću turu… a bilo je i onih koji su shvatili da šipurak iz kesice nije ubran u dalekoj Kini. U drugom dijelu knjige, na moju marketinšku žalost, nema ničeg autobiografskog. Nestašna grupa prijatelja se dovodi u problem snimanjem prvog bosanskog porno filma, koji u javnosti biva pogrešno, i na veoma politički način protumačen. Priča se ne bavi ratom, pomjera se u sadašnje vrijeme, i otkriva kako žive i sa čim se bore njeni protagonisti. I u ratu, i u miru, uvijek nailazimo na prepreke.
Ko završi jednu, odmah radi i na drugoj knjizi. U kojoj si ti fazi?
Pa isto tako, kao ludi naučnik proganjan idejama, započinjem po nekoliko rukopisa… i na sedmičnoj bazi dopisujem nove. Ako ne kapituliram pred demencijom i poživim duže od Metuzalema, dobre su šanse da ću objaviti deset posto od svega što sam započela.
Šta bi sebi poželela u Novoj godini i nekako mi je normalno pitanje da pitam kako Ti je prošla ova, nekako svi svodimo račune?
Hmmm… poželjela bih istu super moć koju žele najbogatiji biznismeni na svijetu. Ne radi se o nevidljivosti, o super snazi, ni sposobnosti da letim kao Supermen, radi se o tome – da super brzo čitam! I još molim sretne zvijezde da u Novoj godini pojačaju intenzitet djelovanja i sačuvaju mi sve kao što je sada.
- sam uglavnom provela u Meksiku. Računica se svodi na plivanje, plažu i pisanje. Protiv uroka, nisam istresala pijesak iz kupaćeg.
Imaš li poruku za moje čitaoce?
Imam ih puno, ali evo džepnog izdanja.
Jedite zdravo i čitajte dobre knjige. Izbjegavajte budale i rijaliti programe, samo vam oduzimaju energiju koja je najvažniji kapital kojim raspolažete.
Šta god da obučete, obucite i osmijeh.
Sretna vam Nova i cijeli život!
Hvala Saša, što si nam darivala divne knjige i još bolju energiju. Mi ti uzvraćamo još boljom i želimo da se družimo i u narednim godinama….
Olivera Marinković
Oznake: Aleksandra Veljović Ćeklić, Naj magazin, Olivera Marinković