Nekada davno, kako sada počinju priče iz vremena kad sam imala dvadeset i neku, dobila sam posao u maloj arhitektonskoj firmi u Kalgariju. Vlasnik, koji je ujedno bio i šef, praktičan i u svemu štedljiv, zaposlio je na recepciji svoju postariju tetku. Kako smo bivali sve više okupirani poslom, tako se sirota tetka gušila u valovima panike, pa nas je šef zamolio da se i mi javljamo na telefon.

– Goodfellow Architecture, how can I help you? – podizala sam slušalicu, friška imigrantkinja, praveći se važna i rolajući jezikom suglasnik R kao kad mi je bilo četiri godine i nisam mogla da ga pravilno izgovorim.

Primijetila sam da neko s druge strane žice stalno zbija šale i bespotrebno mi oduzima energiju i radno vrijeme. I nije bio jedan, bilo ih je više! Kad je strpljenje kapituliralo, požalila sam se šefu i kolegama da smo na meti grupe manijaka, i da sam umorna od spuštanja slušalice.

– Kako znaš da su manijaci?

– Pa fino, predstavljaju se kao Vranina Noga, Žuta Stara Žena, Vučji Povodac i Nosač Zečeva. Samo im fali Žalosna Sova!

Šef me je sažaljivo, a bogami i prijekorno pogledao – To su naši klijenti Saša.

Na brdu sa kojeg se kao na dlanu vidi nepregledna dolina postavili smo tlocrt muzeja. Izabrana lokacija imala je višestruki značaj – nekada su baš na tom mjestu Indijanci prelazili preko rijeke, logorovali i sahranjivali se. Na toj su prirodnoj raskrsnici, 1877. potpisali svoju budućnost sa bijelcima. Kraljica im je uzela zemlju u zamjenu za rezervate, obrazovanje, nešto alata, garderobe i sitnog džeparca. U poređenju sa njenom, moja bruka i nije neka.

Crnonogi (Blackfoot) su dugo maštali o izgradnji muzeja, ali kako to već biva – bez para nema muzike. Uzelo im je tridesetak godina da prikupe 33 miliona dolara i s ponosom ostvare svoj san – istorijski park koji je unikatna kombinacija tradicije, simbola i rituala.

Arhitektura objekta spontano je potekla iz načina na koji su Indijanci živjeli i podizali svoje nastambe. Oko 5800 kvadrata raspoređeno je u obliku bizonske kože kojom se obmotava konusni kostur šatora, sa krovom tradicionalnih boja i šara. Nosače u Sunčevoj galeriji smo dizajnirali kao lukove za strijele. Ulaz je natkriven staklenom nadstrešnicom koja simbolizira perjanicu poglavice i orlove peruške dodijeljivane mladićima koji su prošli test muškosti.

Unutar muzeja, na prvom nivou su teatar sa stotinjak sjedišta, galerija, restoran, biblioteka, administrativni dio i prodavnica suvenira. Donja etaža je otvoreni izložbeni prostor sa četiri zasebne galerije – Ljeto, Jesen, Zima i Proljeće. Van zgrade, u samom centru, nalazi se amfiteatar sa plazom, na kojoj se, kad vrijeme dozvoljava, izvode tradicionalni pov-vov (Powwow) plesovi.

U dolini pored muzeja je postavljeno šatorsko naselje u kojem posjetioci mogu, nakon dugog istraživačkog dana, prenoćiti. Tu im se, pod vedrim nebom, suočena sa istinom o narodu čija se istorija bori za dah, rasprhne romantična zabluda o holivudskim kaubojima sa gitarom.

Blackfoot Crossing Historical Park je enciklopedija koja je namjesto na papir, stavljena u preriju, u rezervat Siksika. Tu se nalazi i grob čuvenog poglavice Vranino Stopalo (1830-1890), koji je zastupao indijansku konfederaciju. Poznat kao mirotvorac i čovjek od mudrosti i hrabrosti, zaslužio je da ga na kraju citiram:

Šta je život,