Breaking

SEDMI DAN

knjige / 22 marta, 2021

Knjiga ‘‘Sedmi dan“ nastala je iz moje želje da se okušam u pisanju romana što mi je do sada bila nemoguća misija, ali sam se odupro današnjem trendu pisanja romana sa ratnom tematikom u kojima se gubi mali čovjek, onaj obični, svakodnevni, koji svoj život bazira na maloj plati, svakodnevnim problemima i životom koji melje sve pred sobom. Predmet mog interesovanja bio je bračni par odnosno suprug i supruga  koji, u kratkom vremenu, od šest časova ujutro do jedanaest, kada se trebaju naći na ročištu za razvod braka, odvojeno ponovo proživljavaju zajednički život analizirajući, svako za sebe, trenutke koji su ih spojili i trenutke koji su ih bespovratno razdvojili i doveli do konačnog kraja. Svi mi, obični ljudi, čiji put od rođenja do smrti karakteriše svakodnevna rutina i kolotečina, kadtad se zapitamo jesmo li postupili dobro, jesmo li i gdje pogriješili a naročito da li  je ta osoba sa kojom smo vezani zavjetom “dok nas smrt ne rastavi“ ona prava ili smo ipak pogriješili pri izobru. Tražeći greške ali i opravdanja, postupamo shodno trenutnom raspoloženju koje varira iz dana u dan dok jednoga dana ne odlučimo presjeći pupčanu vrpcu i otisnuti se u nepoznato. Što smo stariji to se teže i rjeđe dešava ali se ipak dešava, mada su ljudi, pritisnuti godinama i ekonomskom zavisnošću jednog od drugog, prisiljeni da ostaju u propalim zajednicama koje brakom čini samo Vjenčani list izvađen iz matične knjige u opštini. E kad sam završio knjigu iz nje je nastala pozorišna predstava “Sedmi dan“ koja je svoju premijeru imala 15.marta u Sali Kulturnog centra Istočno Novo Sarajevo, potom na Palama i na kraju u Zvorniku da bi njeno premijerno izvođenje u Narodnom pozorištu u Beogradu publika mogla da vidi 26.marta, ukoliko ne bude novih problema sa zaključavanjima, ograničenjima i čime sve ne. Predstavu su na daske iznijeli Jelica Kovačević, Jelena Velkovski, Predrag Vasić i Aleksandar Lazić koji je ujedno uradio dramatizaciju i režiju. Meni je još samo ostalo da dođem na premijeru i da se nadam da će beogrdska publika predstavu prihvatiti onako kako je prihvaćena u prva tri izvođenja u Republici Srpskoj.

“ Znaš, nešto sam razmišljao. Nešto o nesreći i sreći. Ono kad ostaneš bez sreće ili kad te potjera maler pa kažu da je to Božija kazna. E, vidiš, nije. Nije majke mi. Nije to tvoja kazna koju odrađujem za samo tebi znane grijehe, svoje ili svojih predaka. Nije ni splet okolnosti ili igra slučajnosti da se nađem na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Nije čak ni uticaj zvijezda ni znak u horoskopu. Ništa od svega toga. Nesreća je moj vlastiti izbor. E da. Negdje sam ti ja, u nekom trenutku, skrenuo na pogrešnom mjestu u slijepu ulicu. Da da. E sad dalje ne mogu a ni nazad ne mogu. Negdje, nekada, zaljubljen i ubijeđen da je sve baš onako kako ja to vidim, krenuo sam sa pogrešnom osobom pogrešnim putem. I još bio srećan što je baš mene, a ne nekog drugog, htjela baš ta osoba. I onda sam gradio kule u pijesku i čardake ni na nebu ni na zemlji. Svašta nešto. Budala. E tek kada sam svom težinom otresao o ledinu shvatio sam da sam se prevario. Ni prvi ni zadnji ali što baš ja. Sad, da me ubiješ ja pojma nemam na kom sam to mjestu i u kom trenutku umjesto vještice ispred sebe vidio princezu. Ili je to zaista bila princeza pa se onda u ponoć pretvorila u vješticu. Kod mene je, vidiš, čak i čarolija naopaka. E sad kad je čarolija nestala, kada su stvari poredane kako već sleduje… šta da ti kažem. Ta ljubav mog života, ta princeza, ta druga polovina jabuke od koje je još samo ime ostalo, danima sjedi preko puta mene i u savršenoj grobnoj tišini izjeda mi jetru i pije krv na slamku. Ponekad mi dođe da vrisnem, znaš. Ponekad mi dođe da jaučem, da plačem. Dođe mi da… A i kako sam mogao znati da je čarolija trenutna. De reci, kako? I kako sam mogao i naslutiti da će baš mene zapasti zla vještica. Zato i ja samo sjedim i ćutim. A negdje vjerovatno postoji ta neka prava žena, ali ja nemam ni snage ni volje da je tražim, niti sam dovoljno hrabar da krenem u nepoznato.A ovaj general protivničke vojske, ovaj komandant pete kolone, ovaj kvisling koji me je izdao i napao s leđa, pjeva pobjedničku pjesmu. A nema pobjednika, znaš. Nema. Samo muka, čemer i jad. I…u stvari, svejedno je. Ja sam odavno pristao na poraz.’’

 

 

Goran Vračar

 


Oznake: , ,



Olivera Marinković




Previous Post

ZAŠTO NAM JE POTREBAN NUTRICIONISTA?

Next Post

SCENA JE MOJ ŽIVOT





You might also like



0 Comment


Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


More Story

ZAŠTO NAM JE POTREBAN NUTRICIONISTA?

    Da bi držali korak sa savremenim tempom života, trebalo bi da posvetimo pažnju svom zdravlju, ishrani i fizičkoj...

March 21, 2021