Breaking

TRUDIM SE DA BUDEM DOSTOJNA ŽIVOTA KOJI MI JE BOG DAO

Intervjui / 28/03/2021

Tatjanu Kecman poznajemo  iz pozorišta, tv serja i sa filma. Bila je Stojanka, Semela, Branka, sudija Karaklajić, časna sestra Barta Pulherija…svaku ulogu oboji i da joj neki pečat po kome  pamtimo lik koji tumači. Retko je vidjamo u medijima, pa nam je zadovoljstvo i čast  bilo veće, jer je pristala da govori za Naj  magazin. A, i te kako ima šta da kaže. Njen raskošan talenat je evidentan, sve što uradi-uradi sa mnogo vere,  strasti i ljubavi,  i ubedi  publiku da joj veruju. Pred oko kamere stala je kada je imala samo osam godina u filmu Soje Jovanović, „8. ofanziva“. Pa da krenemo od toga:

Prvu ulogu ste dobili kada ste bili dete. Da li je to trasiralo put u glumu kao osnovno zanimanje?

-Jeste, imala sam sedam godina kada sam prvi put stala pred kameru. To snimanje je za mene bilo naporno, bila sam odvojena od roditelja. Sati i sati čekanja na setu, sa odraslim svetom, meni potpuno nepoznatim. Iako su se svi trudili da me razvesele, jedino čega se sećam je da sam non stop bila na ivici suza. Ipak, posle svega sam vrlo brzo poželela novo snimanje.  Ne znam da li je sudbina.  Život određuju prilike, okolnosti, ali i njegovo viđenje, odluke, postupci.

Jednog trenutka ste morali da se preselite. Da li je posao žal za rodnim krajem i kako ste se po dolasku ovde snašli?

-Moja porodica se dosta selila i pre rata. Promenila sam mnogo osnovnih škola, naučena sam da budem „ona nova“. Tako sam stigla i na FDU, kao „ona nova“. Nisam se baš najbolje snašla, sve je bilo jako komplikovano. Morala sam ponovo polagati prijemni ispit, iako sam u momentu kada je počeo rat bila na drugoj godini glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Primljena sam, pod uslovom da dam ispite razlike, što nije bilo nimalo lako. Na oba fakulteta se pohađaju isti predmeti, samo ne istim redosledom, pritom to nisu knjige koje nosite kući, pa ste u mogućnosti da učite, ako treba celu noć. Sve su to praktični predmeti, tako da sam ja jedan školski sat često delila po dvadeset minuta. Naprimer, budem na času baleta sa prvom godinom, pa sledećih dvadeset skoknem na scenske borbe sa studentima druge godine, pa scenski pokret sa trećom godinom. Dnevno sam imala šest sati glume, tri sa profesorom koji mi je predavao gradivo sa druge i tri sa profesorom sa treće godine. Nisam znala gde udaram, tako da sam bila srećna kada sam završila i otišla .

Nisam patila ni za jednim gradom, ni za jednim periodom iz prošlosti. Po prirodi nisam nostalgična. Uvek me više zanimalo šta se dešava danas i šta će biti sutra…  Volim život , sa svim njegovim problemima, preprekama , usponima i padovima.

Studirali ste u klasi profesora Jeftovića. Ko su Vam bili klasići, da li se i sada susrećete u poslu i šta je ono elementarno što ste naučili o svom budućem poslu od svoga profesora?

-Ja nikada nisam pripadala toj klasi u pravom smislu te reči, ne osećam ih svojim klasićima.  Iz ovog što sam malopre pisala, kako je izgledalo moje studiranje, vam je jasno  zašto je to tako. Srećem neke od njih, a sećam se i onih koje ne srećem kao dragih i dobrih kolega. Sećam se i onih sa sarajevske akademije, ali ni sa jednima ni sa drugima nisam uspela ostvariti bliskost koja je se podrazumeva pod rečju „klasići“. Nismo dovoljno vremena proveli zajedno. Sudbina se tako poigrala sa mnom da sam nekako uvek gazila sama.

Izlazak sa Akademije ne znači nužno i dobijanje posla. Koliko ste Vi čekali na svoj prvi posao posle Akademije?

-Uvek sam imala posao, čim sam završila FDU počela sam da igram u KPGT u, zapravo i pre kraja studija. Ne mogu da kažem da je to bio angažman  koji je mene zadovoljavao i ispunio, ali ajde…nešto se dešavalo, nije bilo praznog hoda.

Radili ste puno samostalnih projekata na domaćim i inostranim scenama. Da li je to zato što sebe najbolje poznajete ili….bila Vaša unutrašna potreba da se potvrdite i kao autor?

-Više je to bila potreba da igram i zaradim od svog zanata nego ambicija da se ostvarim kao autor. Te male kamerne predstave su zgodne, lakše se ugovori gostovanje.  Živimo u vremenu kada se u kulturu ne ulaže,  da bismo opstali morali smo malo više zasukati rukave u odnosu na generacije koje su stasavale i kretale na svoj put sedamdesetih,osamdesetih godina.

Svakoj ulozi trudite se da date svoj pečat…Da li je Vama lakše da „udjete“ ili „izadjete“ iz uloga?

-Svakako da je teže stvoriti lik, „useliti“ ga u sebe. To nekada ide lako, pitko, a  nekada ne bude nimalo jednostavano.  Proces u kome se osećate da ste na ivici oštrice, jako lako se može desiti da ne uspete i posumnjate u sebe, svoj talenat i onda vas taj osećaj još više parališe. Ja sam se par puta jako mučila u pozorištu, srećom samo par puta! Uglavnom uživam i igram se.

Deluje mi da ste vrlo zahtevni prema sebi. Koji su to standardi koje sebi postavljate…u psihofizičkm smislu?

-Volim zdrav život i zdrave ljude. I u fizičkom i u psihičkom smislu. Sama se trudim da budem dostojna života koji mi je Bog dao. Da živim punim plućima, da ne propustim niti jednu lepotu zbog neke malodušnosti, lenjosti. Kad kažem zdrav život  mislim  na sport, zdravu ishranu, prirodu, ali i na kafanu!

Šta radite dok čekate neku ulogu. Ima li tada opuštanja ili ste tada najzahtevniji prema sebi.?

-Ne čekam ja ništa, ja znam da će doći, ali ne čekam. Kad sam bila klinka nikad nisam umela sačekati autobus na stanici, ukoliko ga nema duže od 10 minuta.  Nije u pitanju nervoza, nego noge same krenu pešice…Posle vidim prođu tri četiri autobusa, stignu pre mene, ali nema veze, meni bude dobro. Tako i u životu, ne umem da sedim i čekam. Možda je i ovo delimično odgovor  na Vaše pitanje zašto radim samostalne projekte.

Znam da ne delite uloge na male i velike. Šta je ono što tražite kada dobijete scenario. Sličnost ili različitost. Šta Vas povuče kakvu ćete autentičnost dati liku?

-Puno stvari je u igri kod odluke da li ćete igrati ili ne. Meni je mnogo važnije da imam šta da igram, da su scene u kojima sam interesantne, glumački zahtevne, inspirativne, nego da ih ima puno.  Bitno je i ko će režirati i ko je u podeli i kakva je produkcija.

Na našu sreću, sve Vas češće gledamo na malim ekranima, filmu…Da li i Vi volite medije koji komuniciraju sa širem krugu publike ili volite onu intimnu atmosferu koju nudi pozorište?

-Ja volim publiku, što više to bolje. Naravno ima kamernih predstava koje ne trpe veliki broj publike. Ipak veći je užitak za mene kada znam da smo ono što smo napravili podelili sa velikim brojem ljudi.

Imali smo priliku da Vas gledamo u svedskom a našem filmu o Jasenovcu. Kako ste se pripremali za tu ulogu?

-Posle čitanja scenarija, sam istraživala o časnim sestrama na internetu. Preslušala sam mnogo ispovesti i pročitala mnogo o Jasenovcu. Mučno je bilo uploviti u to vreme zla. Potresno, bolno, teško, nemam reči. Otišla sam u Udruženje Kozaračke dece, pričala sam sa, sada već starijim ljudima koji su prošli taj pakao. Oni su mi opisivali kako su one izgledale, kako su se ophodile, čega su se najviše plašili. Sve skupa mi je pomoglo da je odigram.

Rodjeni ste na veliki praznik. Da li ste sujeverni i imate li neki ritual, glumci imaju to, pre nego što izadju na scenu…

-Nisam sujeverna. Ali, imam ritual, moj prvi profesor glume Miralem Zupčević, nam je pričao da on pre nego izađe na scenu gura zid rukama. Rekao nam je da je to eto neki njegov ritual i da će svako od nas naći neki svoj. Pošto mi je mnogo nedostajao, prisvojila sam njegov običaj i tako  stvorila iluziju da je on uvek uz mene.

Teško je planirati u ovo doba korone, ali gde ćemo Vas u budućim danima sigurno gledati i šta je ono što ste planirali da uradite u nekom bliskom budućem vremenu.

-Gledaćete me u seriji Pevačica, filmu Komunistički raj, postoje još neki projekti koji su u planu, ali ajde da sačekamo sa najavama. Jedini moj plan je da budem srećna.

 

Olivera Marinković

fotografije:Sonja Spasić, Đurđica Vali Gajić, Danilo Mataruga

 

 

Spread the love

Oznake: , , , , ,



Olivera Marinković




Previous Post

SVE ŠTO NAM SE DEŠAVA OD BOGA JE I SIGURNO SA NEKIM RAZLOGOM

Next Post

HIT U KULINARSTVU:JESTIVO CVEĆE





You might also like



0 Comment


Ostavite odgovor


More Story

SVE ŠTO NAM SE DEŠAVA OD BOGA JE I SIGURNO SA NEKIM RAZLOGOM

Milica Dabović je profesionalna košarkašica koja je karijeru započela 1998. godine u Herceg Novom. Bila je kapiten ženske...

26/03/2021