Da li ste ikada same sebi postavile ovo pitanje? Ja nisam, mislim, džaba bih ga postavljala kad nisam udata. Ali sam ga zato postavljala drugima. Prijateljicama, komšinicama, poznanicama, koleginicama…anketa je imala zavidan broj ispitanica, kad malo bolje razmislim. I svaka, ali bukvalno svaka se zbunila pitanjem. Odmah ti bude jasno da ih nikada niko to nije pitao i da same sebe sigurno to nikada nisu pitale. Ide, kao po difoltu, očigledno iznenađenje, koje prepoznate po facijalnoj ekspresiji, onda par sekundi predug muk, onda jasno vidite da se mozak pokreće iz uspavanosti i jezik odaje vlasnicu. Uglavnom su odgovori bili tipa – “Bože svašta, zašto sam se udala…” kao da kupuju vreme i žele da smisle način da prikriju to što pojma nemaju koji je odgovor na postavljeno pitanje, ili češće – “Zato što sam ga volela” – OBAVEZNO u prošlom vremenu i obavezno tako čvrsto izrečeno, kao da se MORA udati ako nekoga volite, kao da ste osuđene na matičara ako ste se zaljubile, kao da je to tako i nikako drugačije. Ili, one malo iskrenije ili one sa kojima ste bliskije, umele bi da odgovore – “Pa kako zašto, zato Sandra, što to tako treba…” E ti su me odgovori fizički boleli i tih mi je udatih žena po pravilu bilo najžalije. Zamisite tu nesreću da živite život na određeni način jer TAKO TREBA. Slabo šta tužnije ćete sresti u životu… Ono što je meni interesantno u ovoj nazovimo je anketi, je to što NI JEDNA ISPITANICA NIKADA nije odgovorila – “Zato što sam ŽELELA da budem udata.” Ni jedna jedina. Jel vam nije malo čudno to, jer meni baš jeste. Volela bih da sretnem živu ženu u ovozemaljskom životu koja će mi reći da se udala jer je želela da bude udata za čoveka za kog se udala. Čisto da me demantuje, ništa drugo. Ali slutim da se nećemo sresti nikada. Jer takva, ili ne živi na Balkanu, ili ne živi. Ovde majke ne ostavljaju prostora, od najranijeg detinjstva okuju žensku decu u takotrebanje i moranje. Pa sigurno ste million puta čuli da se devojčicama kroz igru, kroz grdnju, kroz pohvalu, kroz motivaciju…govori “KAD SE TI BUDEŠ UDALA”- pa nastavak proizvoljan. A kad ste čuli da se devojčicama govori “AKO IKADA U ŽIVOTU BUDEŠ POŽELELA DA SE UDAŠ.” Ja nikada. Zato što nemam ćerku, jer da je imam, ja bih svojoj govorila tako, ili ne bih udaju ni pominjala… Devojčice ne odrastaju sa svešću da imaju mogućnost izbora – da li da to urade ili ne, nego sa činjenicom da je to nešto što će se dogoditi sigurno, samo je pitanje kada. Naknadno ide pritisak da se to dogodi što ranije, ali to je druga priča… I šta se još radi dosta rano što se tiče programiranja mozgova devojčica – povezuje se brak i potomstvo, kao da je to neraskidivo, maltene kao da je to ista stvar, kao da ako ćeš da imaš decu, moraš imati i muža. Kao da je to jedno isto. Niko da im kaže da se te stvari zovu različitim imenima i imaju različite nazive, baš zato što nisu iste i baš zato da bi se razlikovale. Niko da im u ranom uzrastu objasni da nije moranje ako želiš jedno da želiš i drugo, niko da ih posedne i kaže da je u redu želeti muža a ne želeti decu, da je u redu želeti decu a ne želeti muža, da je u redu usput se predomisiti, da nema ništa loše u nekoliko muževa i jednom detetu, ili nekoliko dece različitih očeva i jednom istom mužu…kombinacija bezbroj i sve su u redu, osim na Balkanu…mi smo još na nivou “Šta si ubrala to i miriši”, žene koje su izašle iz brakova zovemo raspuštenicama, a decu rodjenu van braka kopilad, dok sa druge strane licemerno podvaljujemo decu najpodobnijim očevima, a ne biološkim, imamo uporedne veze sa ljudima u koje smo zaljubljeni, a ostajemo u formalnim brakovima zbog imovine i trudne se venčavamo, a brak spašavamo narednim trudnoćama i tako dalje, u nedogled… I onda kad ja kažem na glas na primer – Marko dobio ćerku noćas – obavezno bar jedna prokomentariše isto na glas – Ju, pa ne znam ni da se oženio. – kao fol ona abrove ne prati, ali tu sam ja da zabetoniram jednom zlata vrednom – Nisam rekla da se oženio, nego da je dobio ćerku. Muk. Uglavnom tako. Zauvek je jedan nula za mene. Interesantno je međutim, da iako sebe ne pitaju zašto su se udale, dešavalo se da mene upitaju, citiram – Zašto se JOŠ nisam udala, kao da se nekad pobogu moraš udati pa šta čekaš, i/ili Zašto se NIKAD nisam udala, jer “Ako nisi pre podne,nemoj ni posle podne”, ili predobra “Sin joj momak, naopako da se ona sad udaje” a nije loša ni ona “Da je čemu valjala neko bi je do sad oženio”, te se prosto podrazumeva da je “prošao voz” i da neću nikad. Ja na takve izjave ograničenih umova mogu samo da se nasmejem. Sin mi već momak, a ja još devojka. Šta ćeš lepše…Kada bi svaka od njih smela sebi da postavi anketno pitanje i iskreno odgovori, shvatila bi koliko je važno da promene uverenja koja im ne služe i da, ako sebi ne mogu da pomognu, imaju obavezu da otvore um svojim ćerkama. Sloboda počinje mogućnošću izbora. A mnoge od vas ih uskraćujete onima za koje tvrdite da ih najviše na svetu volite…
Aleksandra Plemić
https://www.facebook.com/profile.php?id=1114222909
https://www.instagram.com/plemicka/
Oznake: #aleksandraplemic, #kolumna, #udaja