|
Neplanirano sam se našao u ulozi pisca kome je štampana prva knjiga poezije i još uvek se, iako je od promocije prošlo već sedam meseci, navikavam na te nove okolnosti. Još uvek se na promocijama čudim i prolazim kroz zamršene lavirinte treme i odgovornosti, uzbuđen sam i svaki put pitam samog sebe šta mi je sve ovo trebalo. Ali, utisak koji su pesme ostavljale na promocijama u Mionici, Valjevu, Beogradu, Lajkovcu i Nišu, ipak govore da je sve to imalo i ima smisla, što daje novu snagu i poverenje, pre svega u sopstvene potencijale da se ti unutrašnji impulsi zabeleže bilo kroz pesmu, pozorišni komad ili scenario za tv seriju ili film. Jednom će to nekom nešto i značiti.
Knjiga je posvećena Vašim Mioničanima. Kakva Vas sećanja vežu za zavičaj?
Ja praktično nikada nisam ni otišao iz zavičaja, kako fizički tako i duhovno. Mionica je blizu Beograda što omogućava odlazak u zavičaj kad god mi se ćefne i zaželi duša. Druga, važnija stvar je da sam ja u mojoj Mionici imao prelepo odrastanje, detinjstvo, prvu mladost, a evo i zrelo doba, i sve te periode mog odrastanja i sazrevanja obeležili su mnogi ljudi, pre svih roditelji i sestra, koji su ujedno bitno uticali na uspostavljanje i razvoj moje ličnosti, moralnih normi, životnih pouka. Ako bih ikada pisao roman, bilo bi to višetomno štivo sa velikim brojem koloritnih likova i bezbroj događaja kroz koje se prelamala lična, ali i globalna istorija sveta.
Koliko dugo je nastajala knjiga?
„Iverje i okrajci“ su sastavljeni od pesama koje sam pisao još u srednjoj školi, potom u Novom Sadu na studijama, i nadalje kako su se u mom biću javljali ti poetski impulsi. Ispod svake pesme stoji i godina u kojoj je pesma nastala, a cela knjiga je više odraz mog ličnog sazrevanja nego li određenog umetničkog dometa.
Verovatno se u knjizi ne nalaze sve pesme koje ste posvetili svom zavičaju i zašto ste se odlučili da pišete samo o njemu?
Nije cela knjiga posvećena zavičaju u tom strogom geografskom poimanju. Moj zavičaj takođe je i gluma, pozorište i ima dosta pesama kojima je inspiracija bila baš taj ambijent. Neke kolege, neki monolozi, delovi iz pozorišnog komada „Janičar“ i scenarija za tv seriju „Strašila za ptice“. Možda su publici najupečatljivije pesme i poeme koje sam pisao jezikom svog zavičaja, pa se zato stiče utisak da je cela knjiga jedna duboka zavičajna tekovina.
Svi koji su bili na promociji knjige kažu da je to bilo veče za pamćenje. Verovatno je i Vama bilo lepo da se sretnete sa ljudima sa kojima ste živeli i u neku ruku posvetili ove pesme?
Promocija u Mionici je bila zaista za pamćenje i siguran sam da se tako nešto nikada više neće ponoviti. Ali to se nije dogodilo ni zbog mene ni zbog mojih pesama, jednostavno – desilo se nešto neočekivano, neplanirano, nadahnuto sa više instance. Desilo se zbog svih nas koji smo se u tom trenutku našli u mioničkom Kulturnom centru. Neko zaboravljeno i potisnuto osećanje zajedništva, pripadnosti, osećanje da smo svi isti bez obzira na uloge u kojima smo se te večeri našli. Mene još uvek drži ta ljubav koju sam osetio i nadam se pružio za ta dva sata koliko je trajala promocija pred prepunom salom.
Trudili ste se da promocija bude kompletan užitak za publiku. Ko Vam je pomgao u osmišljavanju i realizaciji tog programa?
Uglavnom sam to pripremao sam. Moja supruga Nina, koja je takođe pisac, pored svih svojih aktivnosti kojima se bavi, dala mi je važan savet po pitanju gostiju. „Samo po srcu meri“, rekla je. Veliku pomoć sam imao i od Vesne Pajić Marković, direktorke biblioteke „Milovan Glišić“ u Mionici, koja mi je nekim praktičnim zahtevima usmerila pažnju na sitnice koje bih verovatno prenebregao i time načinio propuste. I naravno Kulturni centar u Mionici koji je uvek bio uz mene i širom otvorio vrata i ovim povodom.
Sem Mionice, gde ste još promovisali svoju knjigu?
Promotivne aktivnosti vodi i planira moj izdavač Karlo Astrahan koji je vlasnik i urednik izdavačke kuće „LIBERLAND“ koja je štampala knjigu. Zbog mojih obaveza nismo u mogućnosti da se odazovemo svim pozivima, ali ćemo svakako obići sva ona mesta i ljude koji su izrazili želju da „Iverje i okrajke“ čuju i u svojoj sredini. Pored Mionice za sada smo knjigu promovisali u Beogradu, u Kući Đure Jakšića, Valjevu, Lajkovcu i Nišu, ali je spisak gradova u koje ćemo tek ići mnogo mnogo duži.
Ko je još pored Vas, učestvovao u stvaranju ove knjige?
Knjigu je tehnički uredila Anka Srećković, autorka fotografije na koricama je Nevena Stevanović, a lektorka je bila Gordana Jež Lazić, tako da slobodno mogu reći da je knjiga prošla kroz brižne ženske ruke. Pored „LIBERLANDA“ suizdavač „Iverja i okrajaka“ je i moja matična biblioteka „Milovan Glišić“ iz Mionice na čemu sam posebno zahvalan direktorki biblioteke Vesni Pajić Marković. Ono što posebno želim da naglasim je još jedna stvar. Štampanje knjige omogućila je Skupština opštine Mionica, jer je predsednik opštine Boban Janković razumeo moj osećaj nelagode da se u Mionici prodaju knjige, a da ne bismo naneli štetu izdavaču, Boban je materijalnu stranu cele priče preuzeo na sebe, a knjige smo poklonili svakom ko je došao na promociju.
Vama je bar bilo lako da ih prezentujete. Kao glumac, volite li poeziju, i koliko često ste u prilici da tudje stihove prezentujete publici?
Imao sam prilike da govorim poeziju i prozu nekoliko pisaca. Ali to je lakši deo priče. Kada sam pripremao promociju u Mionici ja sam puno vremena potrošio razmišljajući koga od kolega da zamolim da pročita moje pesme. najviše zbog toga što vlada mišljenje da pisci po pravilu loše govore svoju poeziju. Naravno da postoje izuzeci koji potvrđuju ovo pravilo. Pošto su sve moje kolege i koleginice u tom periodu bili zauzeti, a promocija se primicala podelio sam tu svoju muku sa jednim mlađim kolegom glumcem. On se samo nasmejao o rekao mi: „Pa što, brate, ne čitaš ti. I ti si, valjda, neki glumac…“ Ja sam onda sebi rekao: „Pa, u pravu je… I ja sam, valjda, neki glumac.“ Inače poeziju volim, ali ne volim da je govorim u neformalnim situacijama, za vreme studija jedan moj kolega je to činio, pa me bilo sramota. I ta me sramota drži i dan danas.
Volite da pišete i uz glumu deluje da je to posao koji Vas ispunjava. Kada obično pišete. Radite li to kada ste inspirisani ili ciljano?
Pretpostavljam da se piše, slika, komponuje onda kada imate neki impuls u sebi, nešto što hoće pa i nasilno da izađe iz vas. Kad osećate da nešto imate i morate da kažete. A taj impuls ne bira ni mesto ni vreme. To se jednostavno – mora. Po sili unutrašnjeg zakona. Sa glumom, kao i sa drugim izvođačkim veštinama to isto morate po sili spoljašnjeg zakona. Jednostavno – večeras je na repertoaru vaša predstava bez obzira da li vam se igra ili ne. Pisao sam nekoliko puta i ciljano, i to je prilično komplikovano jer pod pritiskom rokova i tuđih želja po pravilu inspiracija zataji. Evo, na primer, moja prijateljica i koleginica iz Narodnog pozorišta Sonja Knežević već dve godine „vrši pritisak“ da joj napišem monodramu o Žanki Stokić, velikoj srpskoj glumici, i ruka je tu, i papir je spreman, i olovka zašiljena, a Žanka se negde skrila, pa neće li – neće…
Ko god je napisao jednu, sigurno je da se negde „krčka“ i druga knjiga?
Ja sam tokom korone završio davno započeti pozorišni komad „Janičar“ i scenario za tv seriju „Strašila za ptice“. I oba rukopisa polako i strpljivo krče svoj put. A jedna od glavnih karakteristika pisaca, pa i glumaca, pa i maratonaca jeste ta da onog trenutka kada vam knjiga ugleda svetlost dana, ili predstavu na premijeri prvi put obasja svetlost reflektora ili prođete kroz cilj neke teške trke, tog istog časa biste krenuli u novi poduhvat, bez razmišljanja, bez odmora, bez pripreme. Kada sam prvi put u rukama držao „Iverje i okrajke“ istog trena su krenule kroz moju glavu ideje ne za jednu knjigu, nego za čitava sabrana dela i znao sam da moram da sačekam da se taj vrtlog u glavi i u srcu umiri, i da za to treba puno vremena, pa tek kada se sve to slegne, kad zavlada grobna tišina, tek se onda valja prihvatiti pera i papira. Kod mene još uvek orgijaju buka i galama.
Da Vas pitamo, šta trenutno radite u svom glumačkom poslu i da li će publika imati priliku da Vas vidi i u nekim novim ostvarenjima uskoro? Kada i gde da ih očekujemo?
Odmah posle mioničke promocije „Iverja i okrajaka“ dobio sam ulogu Miodraga Hadži Orlovića u tv seriji „Mala supruga“ koje je potrajalo sve do 1. septembra. To uloga me je zaokupila, zaintrigirala, nadahnula, jer je Miodrag Hadži Orlović veoma složena i kompleksna ličnost, a uz sve to – nema nikakve sličnosti sa mnom. Nismo jedan drugom ni nalik. Uživao sam čitavo leto u snimanju serije, radeći i družeći se sa divnim, darovitim kolegama, i pošto je serija imala uspeh kod publike, evo od pre mesec dana snimamo i nastavak koji se zove „Gresi iz prošlosti“. I živim i uživam, beskrajno se radujem i jedva čekam da krene emitovanje. Dok gledaoci budu pratili seriju ja i Miodrag Hadži Orlović ćemo onda, nogu pred nogu, u neka naša ćutanja.
Olivera Marinković
Oznake: Naj magazin, Olivera Marinković, Zoran Ćosić