(engl. Chronic fatigue syndrome – CFS) je poremećaj koji
Savremeni tempo života je veoma brz, a svi se trudimo da ga sustignemo. U toj žurbi, često zaboravimo na sebe, cenu koju plaćamo zbog toga, i to onim najvrednijm resursom koji imamo-sobom i svojim zdravljem. Zato je naš današnji sagovornik, uvažen i stručan, mnogo zna o CFS-u a to je Prof. dr Branislav Milovanović, koji će nam ispričati ponešto o ovom sindromu koji je sve prisutniji u našoj svakodnevnici. Evo šta smo čuli od ovog eminetnog doktora:
Sindrom hroničnog umora ili hronični sindrom zamora (engl. Chronic fatigue syndrome – CFS) je poremećaj koji karakterišu bolovi u mišićima, prolongirana letargija, niska energija, nesanica i apatija. Drugi nazivi za ovaj sindrom su: postviralni sindrom zamora, benigni mijalgički encefalomijelitis, mijalgički encefalomijelitis, sidrom hroničnog zamora i imunološke disfunkcije. Ovaj sindrom je praćen psihosocijalnim problemima poput depresije, anksioznosti, vokacionih teškoća i porodičnih konflikata. U ekstremnim slučajevima dovodi do tzv. „izgaranja“.Prema Američkim epidemiološkim podacima sindrom hroničnog umora postoji u oko 836000 do 2 miliona Amerikanaca,ali ono što je najvažnije još 90 posto pacijenata sa istim tegobama nisu oficijalno dobili tu šifru bolesti. Sindrom hroničnog umora ili hronični sindrom zamora je poremećaj koji karakterišu bolovi u mišićima, prolongirana letargija, niska energija, nesanica i apatija. Drugi nazivi za ovaj sindrom su: postviralni sindrom zamora, benigni mijalgički encefalomijelitis, mijalgički encefalomijelitis, sidrom hroničnog zamora i imunološke disfunkcije. Često je praćen psihosocijalnim problemima poput depresije, anksioznosti, vokacionih teškoća i porodičnih konflikata. U ekstremnim slučajevima dovodi do tzv. „izgaranja“.Prema Američkim epidemiološkim podacima sindrom hroničnog umora postoji u oko 836000 do 2 miliona Amerikanaca,ali ono što je najvažnije još 90 posto pacijenata sa istim tegobama nisu oficijelno dobili tu šifru bolesti. Svaki umor koji traje više od 6 meseci a ne prolazi posle odmaranja,pri čemu je nova pojava u našem životu koja je praćena ortostatskom nestabilnošću,na primer pri ustajanju ili krizom svesti ,je pokazatelj postojanja sindroma hroničnog umora. Da bi se potvrdila dijagnoza moramo imati najmanje još 4 simptoma kao što su:bolovi u vratu i ledjima, glavobolju, kognitivne poremećaje u smislu poremećaja memorije, slabije koncentracije ,potom bolove u mišićima sa igranjem mišića ili senzacijama u vidu mravinjanja, bolove u zglobovima naročito sitnim zglobovima šake,osećaj žarenja na stopalima, poremećajem sna, pojavom anksioznosti ili depresije, gastrointestinalne probleme, zamaranje pri naporu, promene na koži, zujanje u ušima ili vrtoglavice na promenu položaja glave.
Ako sumnjamo da imamo Sindrom hroničnog umora trebalo bi da se obratimo svom lekaru opšte prakse koji će nas upututi odgovarajućem specijalisti u smislu simptomatologije koja dominira kod pacijenta. Ukoliko pacijent ima krize svesti i ortostatsku nestabilnost,mora proći kardiološku i neurološku dijagnostiku. Testiranje funkcije autonomnog nervnog sistema i takozvani head up tilt test, je jedina dijagnostika koja sa sigurnošu ukazuje na postojanje disfunkcije koja uvek prati ovo oboljenje. Ukoliko pacijent ima temperaturu ili neke druge poremećaje potrebna je dalja dijagnostika od strane odredjenog subspecijaliste iz oblasti interne medicine ili infektologije. U slučajevima postojanja vrtoglavice,potrebna je i konsultacija od strane otorinolaringologa.
Evropska mreža za istraživanje iz oblasti sindroma hroničnog umora je poslala preporuke pacijentima sa ovim sindromom kako da se ponašaju tokom epidemije COVIDA – 19 zato što su ovi pacijenti ugrožena grupa, jer se smatra da su virusne infekcije i stres glavni okidači za početak patofiziološkog procesa.Smatra se da će posle epidemije COVID 19 virusom,znatno porasti broj pacijenata sa ovim sindromom,naročito u slučajevima pratećeg stresa zato što je kod ovih pacijenata poremećena funkcija imunog sistema
Smatra se da je glavni okidač akutni ili dugogodišnji stres koji može dovesti do pada funkcie imunog sistema,što se kod pacijenata uglavnom manifestuje infekcijom sličnom gripu posle koje se pacijent uglavnom ne oporavi već se nalazi u stanju kao da ima stalni grip.Zato je u cilju prevencije potrebna borba protiv stresa i jačanje imuniteta antioksidansima.
Pacijenti sa ovim sindromom se osećaju da su potpuno bez energije,sa stalnim zamorom koji se ne smanjuje ni posle odmora. Ovi pacijenti vremenom ne mogu ni da obavljaju svoje osnovne radne dužnosti tako da u 75 posto pacijenata postoji odredjeni stepen invalidnosti, mnogi daju otkaz.Ono što je najzanimljivije ovi pacijenti izgledaju zdravo pošto su mladji ljudi,a u medjuvremenu dobijaju anksioznost,napade panike,depresiju.Vrlo često su neshvaćeni,od strane svog lekara ali takodje i u porodici,tako da su vrlo česti porodični problemi.Obično imaju nerazumevanje od svoje okoline ali i svog lekara jer se tegobe pripisuju psihološkom faktoru što je velika zabluda.
I još jedan kuriozitet vezan za rad prof. dr. Branislava Milovanovića: na konkursu Ministarstva nauke a vezano za lečene COVID infekcije projekat jedan od 14 dobio je finansijska sredstva, a radi se o primeni veštačke inteligencije u proceni rizika kod COVID infekcije kao I o promenama na autonomnom nervnom sistemu. Prethodno je završen projekat u UKC Banja Luka sa 120 pacijenata gde su ispitivane rane promene na ANS prve dve nedelje infekcije. To je prvi ovakav projekat u svetu.
Dragi naši čitaoci, ako se u ovim rečima prof. dr. Branislava Milovanovića prepoznate sebe, obaveezno posetite lekara jer pouzdajte se u onu staru, BOLJE SPREČITI NEGO LEČITI.
Olivera Marinković
Oznake: dr Branislav Milovanović, Naj magazin, Olivera Marinković