Breaking

OČI

Knjige / 12/04/2023

Tanja je bila apsolventica arhitekture i život je zamišljala kao ogromni prostor kojeg, prije nego mu da svrhu i smisao, treba pažljivo projektirati. Vjerovala je samo u egzaktne stvari, klela se Titom i čitala knjige od kojih su me često podilazili žmarci, poput Psihologija ljubavi: kako ostvariti savršenu ljubavnu vezu? Bez obzira na pet neuspjelih pokušaja, ja sam, s druge strane, bio siguran da još uvijek mogu položiti prijemni ispit na Akademiji scenskih umjetnosti. Iz nekog glupog razloga, vjerovao sam da sam rođeni glumac pa sam zanemarivao sve drugo u životu.

Ne sjećam se kada smo donijeli odluku da živimo skupa niti se sjećam dana kada sam na poleđini pisama, koja sam redovno slao roditeljima u inostranstvo, počeo pisati njenu adresu. Sjećam se onog čega se ljudi u vezama obično ne sjećaju i uopće ne znam zašto je to tako: žute fleke na njenoj košulji od tvida (kojoj je uzalud pokušavala utvrditi porijeklo), lepeta golubijih krila na otromboljenim limenim klupicama ili žute susjedove mačke…

Njen stan nalazio se u Lenjinovoj, u potkrovlju s malim, polukružnim prozorima i zidovima s kojih se ljuštila farba. Zvala ga je šupak. U početku nas je zaokupljala misao da ga uz njen osjećaj za prostor i moju ušteđevinu možemo učiniti pristojnim porodičnim domom. Tri puta nedjeljno čistio sam izloge u dragstoru preko puta i brinuo se o šlagiranoj majci nekog ginekologa kako bismo mogli plaćati sve te silne majstore koji su nam, poput žohara, rovali po stanu, ali je, uprkos svom uloženom trudu, ta prokleta rupa sve vjernije odgovarala njenom opisu.

Nekoliko spratova niže, stanovao je pisac i profesor, profesor i pisac, drug Ðuro Galski. Noću, u kratkim predasima između iscrpljujućih rundi naših poljubaca, mogao sam čuti otkucaje pisaće mašine iz njegove sobe. Profesor Galski. Alkoholičar. Pisac kojeg je ostavila žena. Katkad bih ga sreo u stubištu i on bi me pozdravio, iako sam bio siguran da me se ne sjeća. Profesor Galski, visoki zalisci, naočare s debelim sočivima i grba na leđima kao u Quasimoda. Čovjek zbog kojeg sam ponavljao drugi razred gimnazije i zbog kojeg sam poželio postati bilo šta samo ne pisac. A onda je, početkom aprila te godine, na grad pala prva granata i živote nam pretvorila u ruševinu. Tanja je jedne večeri rekla: „Ako ostanem ovdje, neću preživjeti! Jer ne ubiju li me granate, ubit će me ovo ludilo“, a ja sam jedninu u njenoj rečenici još dugo ćutao kao nož među rebrima.

Grad smo napustili onoga dana kada je ona trebala braniti svoj diplomski. Krenuli smo u neku hladnu skandinavsku zabit, uvjereni da smo dobili priliku za novi početak. Za razliku od nje, ja sam uspio stići samo do prve granice. Ona je produžila dalje uz obećanje da će mi poslati garantno pismo čim stigne. Otad je na hiljade pisama stiglo u grad, ali ni na jednom nije bila moja adresa.

Prvih sam godina čuvao neke njene stvari: knjigu Vlati trave, recimo, obilježenu celofanom iz kutije Tokata na stranici broj 68. Ploču Cindy Lauper, ili malog plišanog zeku koji je još dugo mirisao po njenom parfemu. Dugo sam se bojao da ću, ako se odreknem tih nježnih sitnica koje su ostale iza nje, zauvijek izgubiti nadu da će mi se žena koju volim jednom vratiti. S dolaskom novog milenija, iz mog sjećanja počeo je da iščezava njen osmijeh. Potom sam zaboravio njenu kosu, onda nos… Najduže sam pamtio njene oči. Posljednji put sam ih vidio one zime, kada je umro profesor Galski. Stojeći na kiši, pored rake u koju su pogrebni radnici spuštali njegov lijes, vidio sam trenutak kad su se zauvijek sklopile.

 

Elvedin Nezirović

fotografija PIXABAY

Spread the love

Oznake: ,



Olivera Marinković




Previous Post

VEČNO ZARAŽENA MUZIKOM

Next Post

 Prirodne boje za farbanje jaja





You might also like



0 Comment


Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


More Story

VEČNO ZARAŽENA MUZIKOM

Današnja gošća Naj magazina je Nina Ćosić. Muzičar je, svira obou i engleski rog, peva, glumi, piše...Trenutno  je u fazi...

11/04/2023